26

11/12/2007, 22:05

Strasti

pet - 16.03.2007

Danas mi došlo da pišem baš tako, čudno... I zbrda zdola..


Povod.. počeo još pre neki dan, ja sama – zatičem  sebe kako slušam mlad bračni par u stanu iznad a u kući od drveta, kako vode ljubav, vrište skaču lome krevet po ko zna koji put, sve u istom ritmu, u proseku od 15 minuta do pola sata 3 put dnevno.. Slušam ih tako (jer nemrem stavljati slušalice u uši) , i posmatram svoje misli, e da, i to baš sad, kad sam u svesnoj apstinenciji već evo jbt mesec dana, od kad sam sa svojim dragim mužem poslednji put vodila ljubav.. kad me je pitao, hoću li biti bar još jednom sa njim, tako, za oproštaj.. i kad sam pristala.. i volela ga, skroz.. a onda, kada je hteo ponovo i ponovo, moja se duša zatvorila, ali sam ga pustila da čini samnom što mu je volja, i gledala sebe, osećala se kao telo, jako čudno i zajebano, videh da telo može da reaguje idući putevima telesnih zadovoljstava, a da ti duh bude negde sasvim  na drugom mestu.. pa mu sledeći put rekoh, bolje da ne idemo više tamo jer.. nema smisla.. dok se nešto ne promeni.. a.. elem sta htedoh.. a da..

I te moje reakcijemisli .. idu od.. dal ste svesni koliko se to sve čuje, ako jeste marite li, ili vas to još više pali.. pa ako hoćete da komšije učestvuju u vašoj igri, a što nas onda ne pozovete da se pridružimo :d...  ili... e, a slobodno možete i da promenite ritam, nije loše s vremena na vreme, ili napraviti recimo pauzu i samo se gledati osećati topiti, pa opet.. pa do ajoj bre ajde smanjite doživljaje.. a onda, a zašto da smanje doživljaje, to je njihovih pet minuta, njihovo vreme vrele ljubavi, zašto da smanje – ne,  nikako, šta ih zabole što će kuća da se sruši, što je dva sata popodne, što je dva sata u noći, što se čuje tuš i što odjekuje sve što se pod istim radi  itd..

I onda, odoh na neku drugu stranu.. setih se kad sam prvi put poželela muškarca.. verovali ili ne, bilo je to u drugoj srednje, u nekoj diskoteci u jednom selu, ma da.. njegove oči koje su svetlele u mraku i skidale moju usku dugu crnu haljinu, njegov promukao glas.. kako sam ekstravagantna (ma šta to značilo :d), poziv da izađemo napolje koji sam odbila.. a želja koja mi je prvi put probila stomak i zabila se u grlo, i ruke koje nisam mogla da zaustavim dok smo plesali totalno priljubljeni jedno uz drugo i dok svet nije postojao..

Jebiga, bio je dugogodišnja ljubav neke moje sestre, nisam mogla ništa nisam htela ništa..

Ne pričam sad tu o frajerima sa kojim sam se zabavljala, bilo ih je i pre njega, koji u bili srećni da me drže za ruku ili da se ljubimo u mraku na stepenicama nekih beogradskih kuća u koje se moglo ući .. tako se setih i malog branka, prvog dečka s kim sam se poljubila, i kako je bio sladak, drugo polugodište osmog razreda, a zvali su ga mali jer je bio nizak ali sladak ko bombonica.. sećam se njegovih bledih mekih usana, čiste duge kose i karakterističnog pokreta glave dok je sa bledog lica sklanjao tamne duge šiške i sa osmehom mi govorio – ajd’ pa ćao :) svaki put kad bi se konačno rastali.. i kako sam ga puno godina kasnije srela sasvim slučajno u busu, i mali branko je bio sve samo ne više mali, porastao je i izvukao se u visokog mladića, jednako prelepog..  završavao dizajnersku i to mu je tako dobro stajalo ..

.. Otišle mi te misli do mog šestomesečcnog bega od kuće na drugoj godini faksa, zbog tadašnjeg dečka koji se posle oženio mojom tada najboljom drugaricom, i našeg zajedničkog života u to studentsko vreme kad je valjda dozvoljeno da eksperimentišeš :d... imaju sad tri sina i valjda su srećni jebemliga...

A pitanje, koje mi se vrzmalo po glavi je, šta nam znače sve te strasti, sve te sile što nas vuku jedne drugima, i zašto se zarobljavamo osećajima i mislima htenja da se zadrži statuskvo u svemiru u kojem ništa, ali ništa nije statično.....

...

Elem, just 4 da record, moj dragi muž će ipak doći ovog vikenda ponovo, (usled nekih prepakivanja da ne objašnjavam zašto – doći će :)) a ja ... se osećam ponovo slobodna, misao da ponovo mogu da budem sa kim želim mi se dopada, vidim u sebi kako mi prija kao neki melem, bogtepita zašto ali je tako,  ali je mic u tome, što je meni teško da zaista želim da budem sa nekim..


ps. u utorak imam prvi intervju za posao. držite fige :))

 
posted by marija@ at 16. mart 2007 18:12:00, | 12 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

25

11/12/2007, 22:01

Ah...

pon - 12.03.2007

ova promena je samo trenutna - u nedostatku vremena da se malo više pozabavim time, a da ipak nešto promenim. tako da - apdejt deda mraza sledi ubrzo :))

a šta?

pa ništa

primećujem da uopšte ne mogu da čitam neka svoja ranija pisanija ovde, žešće me smaraju :d

kako god, dragi se izvinio za ono od pre tri nedelje, na način da je došao i rekao da hoće da nam napravi spanać ali lepo - ne kao onda :)

za mene je to bilo dosta - sad smo ponovo okej

zvao me da dođem ovog vikenda, rekla sam da hoću.

iako sam mu rekla i to - da ne očekuje previše - jer - da bi ponovo bili zajedno, neke stvari se moraju promeniti, a ako ne, ostaćemo dobri prijatelji - a volimo se :0

on kaže da je ovo neka vrsta savremenog braka (nem pojma), uglavnom, sad kao i ne moramo da se razvodimo.

odmori se kad dođe kod mene.

ma..

radim cv, tačnije - završila sam ga. još par sitnica za portfolio i to je to. ready to go ...

btw i gazdarica mi javila da će da prodaje ovaj stan, već ga je dala u oglase, bile dve cice iz agencije ovde jedan dan, merile, fotografisale, u sredu dolaze prvi zainteresovani. tako da - htela ne htela, život me gura dalje

a to i nije tako loše

samo da se maknem sa ove tačke :)))

pozdrav,

marija

 
posted by marija@ at 12. mart 2007 20:20:00, | 7 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

24

11/12/2007, 21:58

I tako...

pon - 26.02.2007

dve nedelje od kako je otišao... iskreno, prva nedelja mi je bila lakša, uhvatila sam neki ritam, neku misao koja me nosila... a onda je, prošlog vikenda, javio da dolazi kući za vikend.. rekoh okej, iako sam naslutila da je možda bolje da ne.. jako me zagrlio kad je ušao.. govorio da me voli, da je odvikao od toga da živi sam.. da želi da vodimo ljubav.. gledah ga u čudu, delom zatvorena.. tražio je moju pažnju, moju ljubav valjda, iako zna da ga volim.. nervi su mi bili prilično tanki, i njemu su, i u nedelju pre nego je otišao po drugi put, pukao je, isipao neki spanać što smo kuvali na pod, rasplakao me žestoko, govorio kako je sve okej, eto jebi ga nervoza, nije bitno, ali da sam mu sjebala život, da je naš život kao ta hrana, ukusna i topla baš spremna za konzumaciju,  i onda prosuta bez svakog smisla.. i  otišao.. tri dana sam plakala.. slomio me, totalno i načisto.. jedva dolazim sebi iako je evo osam dana od tad... zvao me da ovog vikenda dođem kod njega, smestio se u nekoj sobi u kući sa još jednom devojkom i jednim mladićem.. nisam otišla.. kaže, hoćeš li doći idućeg vikenda.. ne znam.. rekoh mu da je okej kad je među nama okej, pa makar bili i samo prijatelji, i da ni meni ni njemu ne trebaju takve scene, takvi osećaji, takve reči.. nikome ne trebaju.. zna to, kaže.. pa onda, da se viđamo ako možemo civilizovano i kao ljudi, ako ne, bolje ne.. kaže da me jako voli, da ja valjda znam to, rekoh da, ali je tvoja ljubav vrlo ograničena..

iako ne znam kako preživljavam.....

i ne mogu da verujem da sam sve ovo napisala ovde.....

 
posted by marija@ at 26. februar 2007 14:50:00, | 6 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

23

11/12/2007, 21:52

Dosta

čet - 08.02.2007
apstinencije
ja sad samo da vam se javim
da sam ziva i zdrava
da mislim na vas
a znam da i vi na mene
pa da ne sastavim bas dva meseca a bez reci
uglavnom, vise i nisam u fazonu neke duge lagane price,
vise sam za opciju: tackice...
pa evo
. odmor je mogao i da potraje duze
. ne nismo vodili ljubav (bar ne do kraja o)(ima svoje zasto - da ne bi uradili ono cega se moj dragi muz najvise plasio - iako sam mu rekla da hocu)
. da proveli smo se mnogo dobro, da je bilo bolje ne bi valjalo
. po povratku me sacekao hladan prazan stan, spakovane stvari, na stolu otvoren sampanjac sa dve nasute case, ko zna kad..
(za novogodisnju zurku pre deset godina smo posli, pijuci sampanjac - i od tad je to bila nasa tradicija.. ovo je bila prva ng koju nismo docekali zajedno..)
. kada je cuo da nisam bila seksualno sa no2 (kao da je to bitno) odlucio da ipak ostane
. odustao od mnogih uslovljavanja iz prethodne godine, otvorio se prema meni, kao nekada davno dok smo bili bas zaljubljeni
. a meni to nije dovoljno.. posle srpske nove mu rekoh to..
ja zelim vise
hocu sve
sad
. dao je otkaz u ovoj firmi, u kojoj radi jos sutra, idem popodne da ga pokupim
. prihvatio posao u drugoj firmi, 250 km odavde
. sad u subotu ga vozim tamo (jer mi trebaju kola pa moram da ih vratim)
. da, on se nada da cu i ja da se preselim tamo. da cu naci drugi posao, dati otkaz ovde, i da cemo onda nastaviti da zivimo zajedno
. ja nisam sigurna
. neka prodje par meseci, neka prostruji samoca medju nama
. ako se sretnemo ponovo, ali onako kako treba, bice to vaskrsnuce jedne ljubavi koja pored svega nije umrla
. ako ne, pozelecemo jedno drugom srecu, i razmeniti prstenje...

za sada, toliko
vvv

marija@

ps. drago mi je da sam ponovo tu :)
 
posted by marija@ at 8. februar 2007 23:52:00, | 9 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

22

11/12/2007, 16:50

Pozdrav

sre - 13.12.2006

Ne, nisam ona koja voli da ode bez pozdrava :) - krećem u petak ujutru, srešćemo se u petak uveče, oko šest, na susednom aerodromu. I dalje zajedno. Posmatram se. Zaljubljena, da. Jebote, u ovim godinama. Uopšte nisam normalna. Znam. Ali .. Ne očekujem ništa. Apsolutno ništa od njega. Jednostavno ga volim, sanjam ga poslednje dve noći, dodir duša, dodiri svetova. Tako mi prija. Sve od njega.

 

S druge strane, nervoza u stomaku, težina, prolivene suze. Ne znam šta će da me sačeka kad se vratim. Ne mislim mnogo o tome. Srce me vuče na ovu stranu. Love will tear us apart again? U svakom slučaju vredno je rizika :)

 

 

Nisam još počela da se pakujem. Sutra ću :) Hvala svima koji su mi poželeli srećan put – nedostajaćete i vi meni :d Btw, vraćam se pred naš Božić. Srećna vam Nova, svima sve najbolje, lep provod i puno osmeha na licima

 

 

 

 

Voli vas vaša Marija

 

 
posted by marija@ at 13. decembar 2006 20:00:00, | 21 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(8) Komentara | obavesti prijatelja

21

11/12/2007, 15:14

Protok

uto - 05.12.2006

Ne samo voleti a ne vezati se, nego voleti, a ne vezati drugog.. to mi je došlo ovih dana, kao značenje prave ljubavi.. Ostaviti drugom slobodu da bude kakav jeste, i voleti ga i podržavati kao takvog, bezuslovno.. Ne staviti venčanjem tapiju na nečiju dušu, na nečije želje, snove, potrebe, traženja i traganja, živeti i pustiti drugog da živi, da ne mora da operiše svoje oči, svoje uši, svoja čula dodira, mirisa, svoje srce, dušu, um.. samo za tebe.. Biti slobodan, i radovati se tuđoj slobodi kao svojoj. Sve što želiš za sebe i daješ sebi (mnogi tajno) dati sa punim srcem i drugome. Verovati mu, jednako kao što veruješ sebi. Jer, ako sebi dopuštaš (skrivene) odnose na raznim dubinama sa osobama koje te ovako ili onako privlače, i pritom sasvim jasno u svom srcu ZNAŠ da voliš svoju supružnicu ili supružnika i da je on za tebe nešto posebno i najbolje i najdragocenije, ali ipak voliš da "igraš igre" sa drugima i to ne smatraš ni ružnim ni nepoštenim ni nečistim već interesantnim, nečim što te razbuđuje, što te oživljava, pa makar i nikad ne prešao fizičku granicu ali dozvoljavaš u svojim mislima slike raazne slike koje onda kolaju tvojim telom i umom danima noćima, i lepo ti je, to te nosi, i ispunjava negde, recimo, nadahnjuje, inspiriše, možda i još više voliš i ceniš svoju ženu ili svog supruga zbog tih izleta na neke druge strane, jer te obogaćuju i koji te dodiruju negde vrlo intimno, duboko – pa zašto onda ne bi verovao njoj, ili njemu, ako bi ti rekla, rekao da čini to isto, zašto bi te to pogodilo, zašto bi narušilo tvoju sliku o tvojoj jedinstvenosti (koja nesumnjivo postoji, jer svako je jedinstven na svoj način) zašto je teško imati poverenja i živeti u istini, u ljubavi, u slobodi koja je odgovorna, koja je snažna, zrela...  ideal, znam.. ali – da li i utopija..

 

Manje od deset dana pre puta, stigla i viza, i karta, radujem se.

 

Šta će biti posle? Ne znam.

Razbija me, da.

Ali – sama sam izabrala.

A izabrala jesam.

 

Kaže mi da jedva čeka da me vidi.

Verujem mu jer se osećam isto.

I vidim kroz slušalicu njegove oči koje svetlucaju sjajem koji je i u mojom očima, osećam ljubav koja curi kroz žicu i dodiruje me , obavija, leči, ohrabruje, voli.

 

Dragi kaže da mi se neće javljati na telefon u toku te tri nedelje.

Kaže da će se odseliti u međuvremenu, i da ne zna hoćemo li se posle toga uopšte viđati.

Nisam skinula burmu. Nije ni on.

Mislim da sam dala sve od sebe da shvati da ga volim, i da želim da nastavim život sa njim.

Believe it or not, i on je bio pozvan da ide na ovaj put. Nije hteo. Okej, tvoj izbor, poštujem. Iako bih najviše na svetu volela da je išao samnom. :o)

 

Čini mi se kako je čitav ljudski um pogrešno ustrojen, da se naša civilizacija zasniva na potpuno pogrešnim premisama koje dovode do toga da ljudi postanu nesrećni, depresivni, i kao takvi podobni za ideje opravdanosti ubijanja i samo ubijanja, nasilja nad sobom i drugima, mentalnom i ili fizičkom. Neko je nekad rekao da srećnom čoveku ne možeš dati pušku u ruke i poslati ga da ubija. Srećan čovek to neće učiniti.  Biće mu besmisleno. Jer je on počeo da živi u nekom drugom svetu. Svukao sa sebe balast nepotrebnih kodova utkanih u naše pore od trenutka začeća, shvatio da ne mora da učestvuje.

 

PS. Između ostalog, pokazao mi je sliku jedne žene sa kojom se dopisuje već par meseci.. Možda će se videti za  Novaka, ali to je druga priča.. za sada virtual insanity ili već šta… Da li je ona udata? O da... Rekoh mu da valjda zna šta radi.. odrastao je muškarac, neću se mešati.. i rekoh mu samo još to, da niko ne može da zameni oca njenom trogodišnjem detetu... Gde je njen muž? Tu je, živ i zdrav..................

 

 

 

 
posted by marija@ at 5. decembar 2006 23:27:00, | 44 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

20

11/12/2007, 15:09

Wish You Were Here

sre - 22.11.2006

So, so you think you can tell Heaven from Hell,
blue skies from pain.
Can you tell a green field from a cold steel rail? A smile from a veil?
Do you think you can tell?

And did they get you trade your heroes for ghosts?
Hot ashes for trees? Hot air for a cool breeze?
Cold comfort for change? And did you exchange
a walk on part in the war for a lead role in a cage?

How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl,
year after year,
running over the same old ground. What have we found?
The same old fears,
wish you were here.

 

tackice...

... my hus dobio mnogo bolju ponudu posla, i prihvatio je.. u subotu ide na zvanichni intervju.. posao 200 km odavde.. pocinje od nove godine.. to je to..

... blank soul.. blank thoughts.. blank view..

a  htela bih mu reci.. da mi treba.. u mom zivotu.. trebaju mi obojica.. i zna on to.. i respektuje.. i gleda me s ljubavlju.. i odlazi... kao, ako hoces samnom, ti odluci... ne shvatam te reci, nekako su mi skroz nepovezane, kao da nemaju nikakvog smisla...

 
posted by marija@ at 22. novembar 2006 23:20:00, | 8 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

19

11/12/2007, 14:47

Prvo Drugačije jutro

ned - 12.11.2006

Približavanje mobilnog mom uhu.. Tihi zvuci pesme.. Just a perfect day.. Dopiru do svesti.. I miris kafe, tople, tek skuvane, za mene..

 

Ne mogu da se setim kad me poslednji put probudio tako.. I njegova ruka koja miluje moju kosu, i osmeh na njegovom licu...

 

Ne znam šta to znači..

 

 

Ne razmišljam..

 

Šta god..

 

 

Sinoć me masirao :)..  Moj je posao vezan za komp i s vremena na vreme me baš boli kičma od nepravilnog položaja.

 

Počela sam da radim vežbe kao što sam bila sebi zacrtala.. Nisam ni znala da imam toliko mišića dok nisu počeli da me bole :))

 

I da,.. seo je preko mojih leđa i krenuo da me masira.. Nežno i dugo.. kažem, hoćeš da spustim majicu :), kaže, jel mi ti to nešto predlažeš.. Ma ne, kažem, znam da si mi rekao da su počele da te privlače druge žene, i da ja više nisam među njima :)).. povlačim majicu do struka, pitam ga, kako mi izgleda kičma (misleći, jel se iskrivilla :d) kaže on.. izgleda.. erotično...

 

 

I tako

 

Igramo se :))...

 

ps.

...Još 33 dana...

 

 

 
posted by marija@ at 12. novembar 2006 20:12:00, | 14 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

18

11/12/2007, 14:22

Pitanje…

sub - 04.11.2006

Bas razmisljam ovih dana, sta je ovo sto se trenutno desava u mom zivotu i nemam odgovor.

Radi se o tome da je moj dragi muz pre deset dana dosao kuci i izgleda da nema namere da ponovo odlazi. Cak, pri mojem pomenu moje selidbe kaze, znas ja cu da ti dajem neki deo novca a moje stvari da budu kod tebe, ako je to okej, ja kazem okej je, sto da ne.

A onda kaze, a znas, skupa ta kirija, vise se ne isplati da placamo, mogli bi da uzmemo kredit i da kupimo stan.

A onda kaze a kad ga vec kupujemo, mogli bi i da se preselimo u glavni grad drzave nam u kojoj zivimo. I sve tako…

Onda smo tri dana gledali raznorazne oglase i na kraju zakljucili da nemamo dovoljno para za ovu poslednju opciju, naravno, ali za drugu varijantu imamo.

Ali – izgleda da ni od toga nista i da cemo nastaviti da zivimo ovde (on radi za jednu stranu firmu tako da ima ekstremno vecu platu od mene (iako ja imam faks skole vise od njega) tako da smo ovaj stan mogli sebi da priustimo, ali ja sama nema sanse da bih mogla da ga placam. Mislim, ima sanse, ali da sastavljam kraj s krajem).

A onda me posle svega opet podseti da treba da prebacim ovaj stan na moje ime.

I tako sve u krug.

Divno.

A ja, vozam li se vozam.

Hm..

Elem, upravo zavrsavam svoju prvu reinstalaciju windowsa, obzirom da pre par dana zakacih neki win32 virus koji mi je totalno s*ebao system. Kako god, dopada mi se novi look & feel mog kompa, dopada mi se i osecaj da se podmladio i  oslobodio gomile nepotrebnih stvari.

Slicno kao i u zivotu ili????

Nem poojma…



(Tek da nesto napisem, nisam dugo :))

 

 

 

 
posted by marija@ at 4. novembar 2006 21:29:00, | 5 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

17

11/12/2007, 13:48

Jutro...

pon - 23.10.2006

Najteže mi pada jutro.. prvog dana u nedelji.. Ne zbog posla..
Već zato jer se u njemu probudim sama..
Obično ga čujem kada ode.. ali se pravim da još spavam, da ne bih osetila tu prazninu..
No jutro ipak dođe, trenutak podizanja očnih kapaka i suočavanja sa stvarnošću...
Samoća me udari polako i razbije me u parčiće teško ponovo sklopljive...

Ne shvatam do kraja zašto dolazi svakog vikenda, iako nam je lepo zajedno, od kad smo se dogovorili da ćemo se razvesti u narednih šest meseci.. Dogovorili smo se lako i kako ćemo podeliti ovo malo imovine što smo je stekli za ove godine.. jer to nam i nije bilo bitno.. Svaki njegov dolazak mi dolije pomalo nade, da ćemo ipak preživeti, posle svega.. Svaka njegova reč o tome kako ćemo iduće godine u ovo vreme biti ko zna gde i ko zna s kim me rasturi, suza samo sklizne, tiho, neprimetno...

Sedmicu sam počela da računam do petka, do njegovog ponovnog dolaska kući.. Kažem mu, ovo je tvoj dom, tvoja sam žena, iako svoja.. Ne shvata on to.. Pitam se koliko sam u tom trenutku sebična, ako on to već ne može da prihvati, da li ga mučim.. Onda se povučem, osećam minute kako traju prevlačeći se preko nas, dok smo zajedno.. Vidim da želi da spavamo u istom krevetu, našem, u kom ne spavam kad on nije tu, iako se ne dodirujemo, samo da osetimo toplinu naših tela, jedno pored drugog... Vidim da mu znači svaki razgovor samnom, sada, posle brodoloma, i to ne razumem. Vidim, da mu znači svaki zajednički obrok, svaka situacija u kojoj može nešto da mi pomogne, a ja volim te trenutke u kojima se oseća potrebnim, nezamenljivim.. Kažem mu da ga volim, kaže da zna to, da voli i on mene... Pitam, da li misliš da sam loša žena, kaže ne.. ti si dobra.. samo nisi za mene.. ne za mene.. onda to odzvanja unutar lobanje naglo ispražnjene u sudaru osećaja...

Nada me opet održava u životu... Ponovo sam joj dozvolila da uđe u moj život i da mi prekraćuje vreme razdvojenosti. Da li sam luda... Možda bi bilo bolje da sve odjednom presečem, ali za to nemam snage...



 
posted by marija@ at 23. oktobar 2006 12:50:00, | 16 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(5) Komentara | obavesti prijatelja

16

11/12/2007, 13:45

Treća

pet - 20.10.2006

Da, da.. nemojte se čuditi.. ni smejati :)

Tuširam se juče posle posla, i u tom mi dođe ta misao, kako mene ne da ima dve, nego me ima tri.

Čista shizofrenija u svom empirijskom obliku – čista kao suza deteta :).

Elem, kako to..

Pa lepo..

Prva Marija je, uslovno rečeno, duhovna. To je ona koja voli slobodu, slobodu u ljubavi i ljubav u slobodi, koja veruje u ispravne odnose, u hepi end, koja voli svet, voli ljude, koja je radosna i puna zivota, koja želi da pomogne, voli prirodu, voli zdrav život i veruje u snagu ljudskog duha, ona koja veruje da ljubav pokreće svet, da je to suština svega sto postoji, to traži u svakome, to nalazi u svakome, htela ne htela :). To je ona koja se nada da će sve biti okej i onda kada su čitav svet i sve okolnosti protiv nje, koja ide napred, koja hrli napred, koja voli da izaziva i preispituje, žedna saznanja, žedna iskustva, žedna življenja te najviše istine koja u njoj postoji, koja je u svemu i svakome. I to je, u nekom smislu, najveći deo mene.

Druga Marija je, uslovno rečeno, hedonističko-materijalistička. To je ona koja želi da stvori dobre materijalne uslove, sebi, svojoj porodici, mužu (koji možda odlazi? al nije to sad pitanje), svojoj budućoj deci itd, koja želi da ima, da može, da joj bude ugodno, da duh u takvim uslovima može neometano da uživa, to je i ona koja želi decu, koja želi svoj auto, svoju kućicu-svoju slobodicu, koja želi da uživa u svom telu i svim njegovim darovima, koja želi i stalnog partnera (min jednog hahaha) sa kojim će da se upusti u sve dozvoljene i nedozvoljene ludorije, i tako...

E, juče mi se javilo kako postoji i ova treća...

A to je jedna, koja neprekidno sabotira ove dve, koja im podmeće nogu taman kad ove uspeju da se dogovore i da negde krenu, koja im se sveti, koja ih ne pušta da budu srećne, koja im nameće ideju o tome kako one to zapravo nezaslužuju, koja ih ruši, taman im da malo nade a onda im je oduzme, prvo jednoj, pa drugoj i tako sve u krug, znači ona koja pravi sranje od naizgled dobrog i ispunjenog života, ona koja bi sve da sruši jer bi vazda kretala negde iz nekog početka, koja kaže tebi je dozvoljeno samo da ti bude teško, koja me zakucava za zemlju i ne dozvoljava mi da dišem, koja sumnja u sve, koja ne dozvoljava da budem postojana bar na jednom putu pa kakav je da je, i tako...

Pitam se, ko je ova treća..

Odakle to u meni, a naslućujem da to u meni postoji mnogo ooodavno...

Nisam psiholog i pitam se, da li je neko već definisao taj deo ličnosti, možda je to nekom toliko poznato kao dobar dan a ja veze nemam šta je to.

I pitam se, šta da radim sa tim, sada, kada sam to videla?

Kako da pronađem koren tog dela sebe,
palo mi na pamet da je to balast koji nosim od roditelja koji su bili takvi kakvi su bili - bolji od dosta roditelja ali ipak ne dovoljno dobri, iako sam im odavno sve oprostila, ipak tragovi na duši se leče malo teže – ajd ukratko: majka kojoj nikad nisam bila dovoljno dobra, kojoj nijedan moj uspeh nije značio niti bio dovoljan da se zasluži njena ljubav, ali kojoj je zato svaka moja i najmanja greška bila dovoljna da me progna zauvek iz svoje naklonosti, i to na vrlo grub način, pravi psihički tiranin u ime nečega što je samo ona znala vredno li je, kojoj sam toliko često govorila, bolje me izudaraj samo prestani da mi radiš to, uzalud naravno, i sa druge strane otac kojeg zapravo nikad nisam imala, koji nikad nije bio tu, i kad je bio fizički prisutan, nikad nije stao na našu stranu, koji me je ne jednom tukao dok ne bih počela da plačem a onda se umiljavao i izvinjavao bogznakako, kog sam mrzela, i sa kojim sam se igrala dok bi me tukao na način da bih namerno puštala da vidim dokle može da ide u tome, a onda namerno počinjala da plačem kad ja hoću kako bih videla da li će početi drugi deo svoje perverzne igre, što se naravno dešavalo i što bi sve bilo okej da nisam imala pet, šest, osam godina itd.
S druge strane, naša je porodica uvek bila mnogo dobra kad bi tu bili drugi ljudi, izvrsno odigravana predstava hiljadu puta, u koju se jednostavno nisam uklapala, odavno sam postala “crna ovca” u toj kući, i među familijom, izgradila neki svoj svet u kojem sam mogla da dišem, u kojem sam mogla da osetim da sam srećna, i koji sam od njih uglavnom krila.

Ne znam... možda je to povezano sa tim, iako sam mislila da sam sve to odavno prevazišla.

Sećam se tih dugih svađa sa majkom koja je htela da sve bude po njenom, koja je htela sve da kontroliše, sve da zna, kao iz prijateljskih namera naravno, ali je znala i da ono sto joj je rečeno izvrne i predstavi onakvim kakvo to nije, ne jednom me zabolela iskrenost koju sam pokazala prema njoj jer se ispostavilo da ona nije osoba koja bi tu količinu iskrenosti zaslužila ili cenila.

Sećam se i razgovora sa njom kada sam postala starija kad sam joj rekla da ne kopa više po ranama iz prošlosti, da ako hoće da nastavimo koliko toliko normalan život mora da pusti ono što je bilo i da počnemo naš život iz početka, onako kako treba, i da više nikada ne pomenemo jedna drugoj stvari za koje smo znale da povređuju onu drugu. Od tad imamo kao neki normalan odnos majka ćerka, ali zapravo, sve to je ostavilo traga... na mene...

Sećam se i pokušaja razgovora sa svojim ocem, kad sam mu rekla sve što me je bolelo u vezi njega, kad sam mu rekla koliko nam je nedostajao i koliko nas (imam sestru i brata) je puta povređivao time što bi prema drugoj deci – tuđoj, komšijskoj bio milion puta bolji nego prema nama, (a i prema komšinicama, da se razumemo), koliko se nakupilo zidova da sam u jednom trenutku rekla, pa okej, mogu ja da živim i bez tebe, ne trebaš mi, i psihički otišla, stavila na njega tačku, jednu veliku, neprolaznu, i otisnula se u svet sama, bivajući sebi i otac i majka.

Danas, nakon mojih tridesetikusur godina, on je čovek koji mi sa telefona koji sam mu poklonila šalje smsove koje potpisuje rečima, volimo te i slično, nisam mogla da verujem svojim očima kad sam to videla prvi put ali tako je, možda shvata, možda ne, možda to meni više nije ni jebeno bitno, odavno sam više ja njima roditelj nego oni meni, i to je s te strane okej što se mene tiče.

Ali šta ja da radim sa sobom, e to je vrlo dobro pitanje.

Koje me strefilo dakle sinoć.

Da li je to to, ili ima tu još mnogo toga drugog.

Da li je to deo koji sa mojim strahovima pravi kooperaciju protiv mene a meni iza leđa :d? Nemm poojma.

Razmišljam da potražim nekog psihologa i da porazgovaram sa njim/njom (svejedno).

Jer definitivno, dok je tzv neprijatelj u mojoj kuci, ni ostali ukućani neće moći da žive u miru :d.

Ima neko ideju? Ili mozda zna o cemu bi tu moglo da se radi :)?

 
posted by marija@ at 20. oktobar 2006 18:23:00, | 15 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

15

11/12/2007, 13:42

Kreativnost

sre - 04.10.2006

kao prvo, napravila sam veliko spremanje kuće.

 

nije baš još gotovo, ali privodi se kraju :)

 

iako ne znam što sam stan toliko spremala, kad razmišljam o tome da se preselim.

 

ionako sad živim jako daleko od posla, a i ovoliki stan mi ne treba, niti ću ga moći plaćati samo sa svojom platom, koja i nije neka ekstra. jedino mislim, ako se sad brzo preselim, šta ako on bude hteo da se vrati, ipak, kako će mu to izgledati. ali videću, ili videćemo.

 


kao drugo, otišla sam u grad, i prvo zaglavila u jednoj knjižari. (stara slabost) nisam baš znala šta tražim (nihil nuovo sub sole :)), ali završih na odeljenju za umetnost, i kupih si jednu diivnu knjigu, art manual, sa detaljnim opisom slikarskih tehnika i materijala, ilustrovana i mnooogo lepa. elem, svojevremeno sam završila neki početni kurs slikanja u ulju a od tad je prošlo dosta vremena, i nakon samo jedne naslikane slike, priznajem da sam sve pozaboravljala. kanim se vratiti u formu, a jako volim da crtam, slikam, svejedno.

 


pa se tim povodom setih, kako njemu ni to, pre par godina, kad sam jako poželela da još nešto uradim u svom životu – osim što radim i dolazim kući, sređujem i kuvam, nije bilo baš pravo. dobro, ja tad upisala odjednom tri kursa :d. slikanje, španski i tai chi – nije baš da je glasno negodovao, ali bilo je jasno da žena treba (iako radi) da bude kući kad on stigne sa posla i da ga na stolu čeka klopa, i sve ostalo, jel.

 


i tako..

 

imam hiljadu ideja..

 

sve što nisam davala sebi, da on ne bi reagovao ovako ili onako, toliko zapostavljenih želja, toliko zapostavljenih drugova i drugarica, jedva čekam da ih ponovo sve sretnem.

 


kao treće, posle tako lepe šetnje, obradovah sebe i sa tri nove majičice, jedna crna sa belim vero moda slovima, druga bela, sa nekim crvenim denim natpisom, i treća bela, vero, sa nekim srebrnim tekstom. sve na sniženju, razume se :d.

 

pitah se, šta će mi sa kratkim rukavima sad. pa, planiram da za vreme zimskog odmora, otputujem sa no.2 u jednu daleku morsku zemlju :)).. uh, jedva čekam i to!

 


imam još puno ideja šta i kako. totalno kapiram sanatorijuma da ne kapira ljude kojima je dosadno :d.

 

sa hranom se još nisam dogovorila, to će teže ići.

 

sa muzikom, pa, bila je plej lista sa prilično domaćih žalopojki (ne narodnjaci to nikako, ne volem) ali neke stare pesme iz naftalina tipa oči boje duge, i ostali užasi :d bilo je tu i lepih stvari, doduše, josipa i dnevnik jedne ljubavi, npr. jedna mladost me strefila baš onako, u centar.

 

ali zamenićemo, anchi, ništa ne brini ;)

 


filmovi – knjige, sve to čeka na red.

 

ne znam zašto, ali sad kad vidim neki naslov sa “ljubav” pa nešto, trenutno mi se prevrne želudac.

 


neka sačeka doći će na red, kao što rekoh.

 


trčanje, o da, to da. radila sam daaavno, kad smo se nas dvoje upoznali, prilično redovno asane, i to mi je ekstra prijalo, čak sam davala i časove (za dž razume se) nekim mojim drugarima sa faksa. kad se setim, on je dolazio na par njih, to je bilo prvi put kad mi je drugarica rekla, ej jel si ti primetila kako on tebe gleda. ko? pa on. jok ja. kaže, obrati pažnju, kako mu škakljivo sijaju okice kad te gleda. i ja obratila hahaaha. e, posle mu je i to smetalo, nije da on ne voli da ja dovlačim stalno neko društvo kući, nego hoće čovek da ima svoj komoditet, ajde jednom nedeljno, to okej, ali više od toga, ipak, mislim.

 

elem, baš hoću ponovo da se zategnem i rastegnem :). primetih juče da me boli želudac, i pomislih, pa i ne boleo te, kad sediš sva skvrčena.

 

uspravi kičmu, ispravi se, i kreni, ženo, konačno!!!

ps. zvao me sinoć. da me pita kako sam. nisam mogla verovat svojim ušima…

 

al, obradovalo me, o da. o glupa nado :)))


veeliki pozdrav od mene,

 

 

vaša
marija@

 

 


 

 
posted by marija@ at 4. oktobar 2006 16:33:00, | 13 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

14

11/12/2007, 13:39

Sati

pon - 02.10.2006
Čekanje... da telefon zazvoni... da pored prozora promakne bela tojota, nekim čudom.. da se vrati svom domu, našem domu.. da prođe bol u glavi od prolivenih suza.. da se smanji mučnina u stomaku od onih još neisplakanih.. čekanje.. da čujem kuckanje na vratima.. da prođe ovaj stub od bola u mojoj duši, da se rastopi u jednom osmehu, u jednoj ruci pruženoj, u jednom zagrljaju koji oprašta, koji ostaje tu..




 
posted by marija@ at 2. oktobar 2006 19:52:00, | 20 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

13

11/12/2007, 13:34

Rastanak

ned - 01.10.2006

odgovor je stigao brzo.. brže nego sam stigla da se spremim psihički da ga prihvatim.. četiri tačke, na belom papiru sa plavim linijama.. da razmislim o njima, i obavestim ga u narednih nedelju dana...

-termin razvoda (oko nove godine)

-stan

-kola

-zajedničko pokućstvo

sa par usmenih rečenica obrazloženja..

moje je pismo pročitao, ono je potpuno okej, sasvim sam jasno izložila svoj pogled na stvari, i u nekom smislu, sve što sam napisala stoji…

ali on nije za to. on želi jednu ženu za ceo život samo za sebe. i kraj.

nema filozofije, nema kompromisa.

i dalje će me voleti, to niko ne može da mu zabrani,

ali će krenuti svojim putem, ka onome sto želi.

možda prvi put u životu jasno zna da nešto želi.

za mene se ne brine, kakva sam, zna da neću dugo biti sama.

hvala ti.

suze, njegov osmeh.

kraj jednog braka, jedne ljubavi, dvogodišnjeg zabavljanja, i, trebalo je 23 ovog meseca biti, sedam godina bračnog života.

razume me, ali ne može da prihvati. precenio je sebe. ipak je patrijarhalno vaspitan, ipak nije za nove koncepte ljubavi, iako misli da su principijelno ispravni.

mučnina u stomaku, praznina u srcu, promena će uslediti već sutra.. odlazi. doći ce za vikend. sledeći. za odgovore.

a ja ostajem uz svoju ljubav, uz svoju viziju ispravnih odnosa, san o bezuslovnoj ljubavi, cežnju za sopstvenom jačinom, i za jakim partnerom pored mene, koji će shvatiti, ceniti, voleti ono što jesam.

iako to trenutno znači, potpunu samoću, prazninu.

vakuum……………………..

 
posted by marija@ at 1. oktobar 2006 19:59:00, | 30 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

12

11/12/2007, 13:31

Život teče

sub - 30.09.2006
Da, teče... I, šta se dešava.. Već nekoliko dana pišem pisma.. Kome? Pa, verovali ili ne, upravo onome sa kim živim... Pokušavam još jednom da objasnim, da razložim, da bude jasno, da iskažem šta osećam, zašto smo stigli tu gde jesmo, da predstavim trenutak promene, koji se zbio pa, pre neke dve godine... Da li ću mu poslati mejlom - nije isključeno, ili ću mu dati odštampano na ruke, nisam još smislila. Uglavnom, mislim da je ovako mnogo bolje. Ako ne možeš uživo, tu je papir, koji prihvata sve. Nakon pisma dve strane sitno kucanog fontom broj osam, napisah i neki predlog kao moju viziju naše budućnosti, u kratkim crtama.. u tačkicama... šta želim od njega, šta nudim i šta sam spremna da dam. Reših da pokušam još jednom, da spasem naš odnos i brak. Posle ovoga, zaista više nemam ideja ...

Pismo mu dajem večeras...

So Help Me God ;)



 
posted by marija@ at 30. septembar 2006 21:11:00, | 9 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

11

11/12/2007, 13:31

Volim te

uto - 26.09.2006

Volim te...
Osećam tako veliku nežnost u sebi
kad pomislim na tvoje biće
na tvoje ruke
na tvoj glas
na milozvučnost tvojih reči
koje padaju po meni kao kiša
nežnost od koje bih mogla umreti
ako joj se prepustim
Želim da me natopiš svojim anđeoskim ritmom
da se prostrem pod tebe kao livada pod suncem
volim te
volim sve u tebi
sve što o tebi znam
što me zove da ti se zauvek predam
volim te
Usne mi postanu meke kad osetim tvoj nevidljivi dah oko mene
celo mi se telo probudi kao da mi proleće prostruji venama
kako da se izborim protiv toga
kako da se izborim protiv sebe
kako da te zaboravim bar na tren
da ga sačuvam u ruci peska koji otiče između prstiju

 

 
posted by marija@ at 26. septembar 2006 16:46:00, | 0 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(0) Komentara | obavesti prijatelja

10

11/12/2007, 13:29

Uh...

ned - 24.09.2006

baš mi je danas loše...

 

kolega mog muža odlepio potpuno.. završio u ludnici, nije ni svestan da je tamo... sve je počelo pre svega nekoliko dana, krenuo da halucinira kako neko hoće da ga ubije, da ga juri, prati itd, nasrnuo na kolegu na poslu.. sad je pod sedativima, smirio se, a mi još ne možemo da dodjemo sebi od šoka... reklo bi se normalan, običan čovek, doduše iz bosne, preživeo tamo sve i svašta, ali ipak, to je bilo pre dvanaest godina...

 

i onda saznam, da prvi komšija ima rak... njegov sin došao kod nas... bio u bolnici.. metastaza... neće preživeti još dva meseca, to je prognoza...

 

čoveče ne mogu da verujem...

 

šta je život, šta mi to kao držimo pod kontrolom, šta umišljamo verujući da ćemo živeti još sto godina, da ćemo zauvek biti mladi..

 

ne znam...

 

still under shock...

 

 
posted by marija@ at 24. septembar 2006 0:21:00, | 3 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

9

11/12/2007, 13:28

Sloboda

sre - 20.09.2006

Sloboda… progoni me već godinama, kao senka, prati me u stopu, uvlači mi se u snove nenadano, kao uhoda, kao slutnja, provuče se kroz najskrivenije misli… i želje…

sloboda… unutrašnja, moja…

koliko ima od tog dana… jednog potpuno običnog jesenjeg popodneva, studentski zadatak, negde u Žarkovu, isprojektovati školu, hotel i dečji vrtic, na jednoj padini… skicen blok, zašiljena olovka, meka, 2b, moja omiljena, livada, tek počela da žuti i da se natapa nadolazećom kišom… dugi nestvarni zraci sunca, udaljeni zvuci grada koji se reflektuju u podsvesti…

i onda, ti… izronila niizčega, nepozvana, misao o tebi, jedno zrno ideje, zapalo u brazdu mozga, i ostalo tamo zauvek, čuči, čeka, bubri, krene pa se osuši, taman mislim da je zauvek prošlo, a ono nabuja opet, upije svu krv koju u venama imam i … tako krene.. nomad u mojoj duši u velike seobe…

Sloboda… može li čovek, uistinu biti Slobodan…

biti slobodan i svetao, kao ptica, kao oko sokola koje zrcali svet,

biti potpuno svoj i biti Slobodan kao takav, kao takav kakav jeste, može li… šta znači, biti slobodan, biti svoj, biti ničiji, biti nevin i čist, šta je to Sloboda uopšte…

izbrojaću… proteklo je… sedamnaest godina od tad… čeznja za tobom, naslućenom u tom deliću sekunde, ne prestaje da mi pretače život…

nije to ljubav, ni zagrljaj muškarca, nije to obećanje raja, ništa mi ne treba tako, ništa me ne privlači toliko, kao ti, kao to krilo koje leti u visinama orlovskim, u proređenom vazduhu, u prostranstvu plavetnila... u osamljenosti…

znam, da je ovo još samo jedan tvoj poziv.. slutim, da bi mogao biti jedan od poslednjih, ne znam zašto je tako, znam samo da te želim, kao ni jednog svog ljubavnika do sada, želim te, kao davljeni još jedan udisaj kiseonika, želim te, kao prizvuk najdivnijeg sna kojeg sanjam iznova i iznova ali samo na tren, na tren dovoljan da me podseti da još nisam stigla tamo, tamo – gde god to bilo, ne znam gde-je-to-tamo ali osećam da ima miris doma, nečeg toliko poznatog i dragog, nečeg što ispunjava samom svojom prisutnošću, utkanog u samu esencu mojeg postojanja, u onu jednu ćeliju iz koje sam nastala, u onaj dah što ga je bog udahnuo u moje telo kada se prvi put pomerilo u majčinoj utrobi…

Sloboda…

pročitala sam toliko knjiga, upoznala toliko ljudi koji su mi pričali o tebi, prošla kroz sva ta iskustava, veze i rastanake, radosti i boli, i shvatam, da mi sve to ne znači ništa…

jer te nisam osvojila, jer ti se nisam predala, jer još u tvoje carstvo kročila nisam.

kako da rađam decu kad sebe nisam rodila, sebe u tebi i tebe u sebi, sa tobom bih da zanesem i tobom da se opijem, otopi sve moje strahove jednom za svagda, razbij velove koji te kriju, otkrij mi svoje pravo lice, molim ti se, blagoslovljena blagoslovi me svojim prisustvom, svojim carstvom nebeskim, svojim ništavilom jer te niučemu nema niti te može biti. svi su oblici samo odlivci tebe, samo dokazi tvojeg odsustva, a ja tebe hoću, tebe koja mi ne dozvoljavaš da se utopim u reku života, u male i velike ljudske radosti, zašto sam uvek imala osećaj kako me ništa od toga ne može ispuniti, nikad do kraja, nikada potpuno, uvek je nešto nedostajalo ili je nečega bilo previše, tuđa srećna lica su me ostavljala ravnodušnom suviše često, kao nabacivanje pepela po obličju praznine, da se ne vidi, da se zamaže, da se ne oseća, ne doživi, da se ne razbije slučajno tu brižno građenu sliku najbitniju za takozvani vredan ispunjen život… kako sam bežala odatle... a ne znam dokle sam stigla…

i opet si tu. ponovo me zoveš, mamiš, zavodiš…

i nema to veze nisakojim drugim ljudima, iako bi mnogi hteli da si prisvoje glavne uloge, ne videći koliko su nadmeni i nadobudni u svojim pokušajima, samo još jedna prepreka, još jedan pobeđen strah, još jedna naučena lekcija, nedostaješ mi, oduvek sam te volela, i kad sam bežala od tebe, i kad sam drhtala uplakana u tmini ormara vireći kroz tanak prorez kroz koji je dopiralo svetlo, oduvek sam bila tvoja, pomozi mi još samo ovaj put, ne dozvoli mi da se ponovo srušim, da se sunovratim u sivilo svakodnevice, u te male zamamne životne radosti, pomozi mi, da ne pripadnem nikome, osim tebi, jer ti si me jedina vredna…

zašto te se onda, još uvek plašim…

zašto ti se ne predam konačno, pa kojagod da ta cena bila, ako već ne mogu da ti pobegnem.. zašto me je strah da ti pogledam pravo u lice, tražim te žmureci, kao slepac, osećam ti dah u ušima,

a tako si jednostavna, jednostavna i nevina, kao u onoj svetoj knjizi u kojoj piše moja suština, knjiga od tri reči koju sam videla u onom snu veoma davno, u tri reči ta suština koju tako teško i tako uporno tražim…

ko je zaista moj… ko mi zaista pripada, kome ja pripadam, zaista, zavaravanje je nekad bolje od gole istine, zašto pokušavam da te prevarim tako što ću se nekome predati, nekome ko me ne poznaje, ko ne zna svako zrno prašine što se podiglo na putu kojim je zgazila moja stopa, moja misao, niko me ne zna toliko kao ti, zašto me je još uvek strah od tebe, od potpune predaje, od gubitka onoga što ne posedujem, zašto me onda ne ostaviš na miru, šta je to što hoćeš od mene…

a idem prema tebi… ovoga puta, kao u nekom pokvarenom filmu, moje noge bi želele da se vrate ali se vrata za nazad zauvek zatvaraju zamnom, ne vredi mi plakanje ni vrištanje, ni molitva, ovoga puta si rešila, da me uzmeš za sebe, lomiš poslednje damare mojeg otpora, čekaš trenutak u kojem će moja snaga da nestane, da se otopi poput snega, i da ostanemo same, ti i ja, konačno, da li je ovo ludilo, gledam druge ljude, srećne u svojim porodicama, sa svojom decom, sa njihovim pričama, kako je to divno, i zašto ja ne mogu tako, zašto hoću da sjebem i ovo malo nazovi normalnog života koji sam stvorila, ne znam, suviše pitanja čeka da budu odgovorena… znam samo, da ćemo na kraju ostati ti i ja, tu, licem u lice, jer povratka nema, jer bežanja nema, jer je to, moja sudbina...........




 
posted by marija@ at 20. septembar 2006 13:14:00, | 1 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(3) Komentara | obavesti prijatelja

8

11/12/2007, 12:43

Dva sveta

sub - 02.09.2006

E da.. razmišljam ovih dana, šta je to što karakteriše ta dva sveta, jedan, pored mene, koji "imam" i taj drugi, dalek kao obala atlantide.

Ajd' da vas prvo apdejtujem najnovijim dešavanjima: možda bih ovaj blog uskoro mogla da prekrstim u "Kako da uništite uspešan sedmogodišnji brak u jednom potezu" – to je ta faza. Otprilike.

Ideja mog dragog muža, najnovija, jel, je: da ja lepo batalim sve te svoje sanjarije (i osobe) i da mi lepo pravimo dete, sad, pa, za dve tri godine, eto, kad budemo imali naše dete, e, onda ćemo videti šta i kako dalje.

Lepo, bogami. Šta bi sve dale mnoge žene da su na mom mestu, pored takvog frajera kakav je, moram priznati, on.

A ja? Šta radim ja? Stojim zabezeknuta i nemrem verovat.

I tako, kontam da sve to zapravo, nije nikakva zajebancija. Da su stvari mnogo složenije nego što to izgleda na površini, da to nije tek tamo neki on, i tek tu ovaj on, već da su to, htela da priznam to ili ne, dva dijametralno suprotna pristupa realnosti i životu. Dva Sveta. Jebote, kako to da mi je to tek sad došlo iz …. u glavu…. Nemam pojma.

Uglavnom.

Šta imamo ovde:

Jednog patrijarhalnog (dobrog, poštenog, zgodnog) muškarca (koji se sve vreme izdavao za liberalnog demokratu :d)
Čoveka koji želi Svoju ženu, Svoje dete i Svoju porodicu, nema tu da mi vrdaš i vrludaš nesto, osim ako ti Ja to ne dozvolim (e paz da ‘oću), i to ti je to. Divota u bračno porodičnoj idili kakva se samo poželeti može.

Ima tu i lepih stvari, jel. Dete, koliko god da zahteva vremena i energije, ispuni život i promeni ga za tristašezdeset stepeni zauvek.

E to bi on i hteo. Kao da su nam se uloge zamenile, ko bi rekao da frajer hoće žensku da 'vata na bebu :d

To još nisam čula. Al eto, dešava se.

E…. a ovaj drugi (takođe dobar, lep, pametan, zgoodan, i uz to liberal do koske) … to ti je, poezija koja se u trenutku preliva u stvarnost lepšu od bilo kakvog sna.. sve ono o čemu sam samo maštala – ljubav, bez ikakvih obaveza, bez uslovljavanja, sa odrešenim rukama da živim kako god hoću, šta smatram da je ispravno, sloboda u duši i sloboda u telu, u osećajima, mislima, ma sloboda bre, i jedino ljubav koja nas povezuje – ali ne vezuje. On mi ne nudi apsolutno ništa, osim sebe, kaže da mi nikada ne bi mogao biti to što mi je ovaj prvi, ali za sve ostalo (a čega sam se mNooogo uželela u prethodnijem godinama) za sve ostalo je Tu.

E, tu opet ima jedan mic. Mi, naime ne živimo u istom gradu :d believe it or not. Ma da……

 

I tako…

Sinoć mi je moj dragi muž rekao, da će me napustiti – da iduće nedelje odemo da otkažemo stan (da, podstanari), ili da ga prebacimo na moj račun ako ja tu još hoću da ostanem, a gde će on i kako će, to više nije moja briga. Sve to, naravno, ukoliko ne pristanem da igram tako kako on svira i nikako drugačije. Jer budućnost – kakvu je ja zamišljam, on ne može da prihvati. 

 
posted by marija@ at 2. septembar 2006 17:02:00, | 10 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja

7

11/12/2007, 12:28

Istina

pet - 25.08.2006

šta ima to u istinitosti što baš toliko volim.. pitam se, zašto ne mogu, kao mnogi, da živim u svetu laži i polulaži, u svetu prećutane istine, u svetu glume, verujem da bih mogla da budem u tome vrlo uspešna, mogla bih, kada bih mogla.

ne kažem da sam andjeo. svako naučanje ima svoju školu. naravno.

ispisala sam tu stranicu pre mnogo godina. ali to iskustvo me nije ispunilo. gorak ukus u ustima mi je ostao dugo nakon toga, osećaj poraza što nisam mogla da živim u skladu sa sobom pa po bilo koju cenu. sam čin, koliko god lepote da je bilo u njemu, nije bio vredan gubljenja sopstvene duše ni izdaje sebe. koliko god da je so called ljubavi ili bilo kojih pozitivnih osećanja bilo u njemu. a bilo je. na kraju je sve bilo prekriveno žaljenjem, težinom, suzama.

zato.. sam morala da ti kažem svoju istinu, kakva god ona da je, krhka, snažna, ispravna, pogrešna, ali moja, znajući da će posledice slediti. kako da ne.. ko bi mogao da ostane ravnodušan na to da mu osoba koju voli prizna da voli i nekog trećeg. znam, ovo zvuči tako trivijalno, ali to su zapravo, svetovi.. vas dvojica ste dva sveta. za mene, svaki je lep na svoj način.

pitam se da li sam pomalo ili malo više luda tj da li sam normalna. pitam se šta znači biti normalan u svetu kakav je oko mene.. sećam se reči iz davno pročitane knjige, hesse, demijan, ja sam samo pokušao živeti sebe, zašto je to bilo tako teško..

neobično mi je to što se osećam gotovo kao kriminalac zato što sam dozvolila da u moje srce uđe još neko pored onog sa kim već jesam. treba li da se osećam kao šizofrenična, ako moja ličnost ima više strana, i ako se može podeliti sa različitim osobama. a ako se podeli, i ako uživa u tome, ako pređe granicu u tom odnosu, i stupi na tlo ljubavi, i u tome se otvori jedan čitav novi svet.. onda to postaje neprihvatljivo. zašto… nisam nikog ubila, a verovatno bi bilo lakše razumeti da to jesam.

ja jednostavno, volim… ako odbacim za trenutak svu brigu oko toga da li me možeš shvatiti ili ne da li ćeš ostati samnom ili ne, ostane mi takva neka širina, lepota, osećaj kao da lebdim u svemiru spokoja poput deteta u utrobi majke.. volim... osećam puls ljubavi u svom telu.. spontani osmeh na licu samo pri pomisli na njega.. volim… tako je lepo, tako je dobro. tu. i sada.

ipak osećam strah pred budućnošću.. pitam se ima li u strahu mudrosti, ili je strah ništa drugo do kočnica, prepreka, neznanje, nesigurnost u ispravnost sopstvenih želja i snova.. ne znam......

 
posted by marija@ at 25. avgust 2006 13:48:00, | 10 comments
objavio/la Marija@ kategorija:
(1) Komentara | obavesti prijatelja